-Život je provela sa srednjovjekovnim slikarstvom, a ono što je izložila u galeriji „Haos” je njen svijet. Kaže da to nema veze sa freskom, sa bilo čim, osim sa prirodom koju zapaža, pamti, sabira... Slikarka Ivanka Živković, okružena svojim crtežima, medijima, prijateljima, ljubiteljima umjetnosti, otvara izložbu svog cjelokupnog crtačkog opusa.
U renomiranom galerijskom prostoru dugogodišnji profesor na dvije likovne akademije, poznata konzervatorka i restauratorka izložila je crteže nastajale u proteklih šest decenija u sklopu ciklusa „Stari majstori” koji je pokrenula istoričarka umjetnosti Borka Božović, vlasnica „Haosa”.
– Ivanka Živković je živa legenda zato što je mnogo uradila za očuvanje naše kulturne baštine, i to onog najvrednijeg što imamo. Pet, šest decenija je predano radila na restauraciji fresaka i ikona u brojnim manastirima i crkvama Srbije, Crne Gore, Hrvatske, pa čak i Rusije. Da se istakne samo to što je uradila, stavlja se u posebnu instituciju, a tu su i crteži koje premijerno izlažemo, pa slike... Ove crteže je radila za svoju dušu i mi smo joj zahvalni što ih iznosi na svjetlo dana – kaže poznata galeristkinja Božović o umjetnici čije djelo je izložila beogradskoj i srpskoj publici. Zbog čega su ovi crteži, intimni zapisi na papiru, čekali decenije da bi ih svijet vidio pitanje je koje nije moglo da zaobiđe ovaj susret sa slikarkom, konzervatorkom i pedagogom koji je ostavio dubok trag u našoj umjetnosti.
– Nisam bila sigurna da to treba da se izloži, jer slikar uvijek sumnja. Sve što radimo, nismo sigurni da je to baš za izlaganje. Onda, kada prođu neke godine, pa kada se mi osvrnemo, i kad vidimo da je to možda i dobro, krenemo u razmišljanje o izložbi. Eto, ja sam se u ovim poznim godinama sjetila da bi to moglo da bude i dobro, pa su moji crteži izloženi, objašnjava Ivanka Živković, rođena u Beogradu 1936. godine.
Akademiju likovinih umetnosti završila je 1960. godine u klasi profestora Nedeljka Gvozdenovića, slavnog umjetnika iz Mostara. Sjećanje na svog profesora kreće rečenicom: I taj veliki čovjek, koji je završio klasičnu gimnaziju, izdržavao dajući časove latinskog jezika, zatim je otišao u Minhen i tamo studirao, pa potom u Prag. Pošto mu je opet ponestalo sredstava za život, vratio se u Beograd i tu i ostao do kraja života. Puno je putovao i lako učio jezike. U jednom razgovoru mi je rekao sasvim slučajno da je počeo da uči i japanski. Rekao je da je toliko naučio da može da se sporazumijeva, a to je bilo u nekim poznim godinama njegovog života, prisjeća se sagovornica, koja je svoj život obilježila spasavajući naše srednjovjekovne freske od propadanja.
Taj poseban životni i umjetnički let započela je, kako otkriva, kao student druge godine Akademije i to radom u Beloj crkvi Karanskoj, da bi se nizale lavre s neprocjenjivom baštinom poput Mileševe, Savine, Reževića, Pećke patrijaršije... Sjeća se kako je nakon angažmana u Beloj crkvi Karanskoj, pozvana da bude dio tima na restaruraciji u Petrovoj crkvi u Rasu.
– Pozvao me jedan divan gospodin, restaurator, ali i pjesnik i slikar, pokojni Sveta Mandić, koga sam zamolila da me primi u ekipu, jer sam mnogo voljela da radim taj posao od kada sam u biblioteci gledala reprodukcije fresaka i slike naših manastira i crkava. To je bilo jedno čudno vrijeme, nije bilo puteva, već makadam i teško se dolazilo do manastira. A, u njima, konkretno u Petrovoj crkvi, da bi došli do devetog vijeka, skidali smo slojeve i slojeve kreča. Slojevi koji su mazani stotinama godina. Dakle, skidali smo krečenje da bi recimo došli do same freske. To se zove otvaranje... Poslije Rasa išla sam u druge crkve, manastire.., sjeća se Ivanka Živković.
Na našu opasku da je šteta što Petrova crkva nije više eksponirana i otvorena za javnost, pa ljudi nisu ni svjesni njenog značaja za današnju, kao i nemanjićku Srbiju, sa smješkom uzvraća: „I među mojim prijateljima nažalost postoje ljudi koji nisu bili ni u jednom manastiru, ali o tome neću da razgovaram, jer je to delikatno. Umijeće ove žene – umjetnice značajno je bilo i na tlu Crne Gore gdje je takođe mnogo radila na restauraciji i konzervaciji, a u razgovoru pominje svoj angažman u Stolivu, u hramu Sv. Vasilaija.
– Crkva je bila uskočka, poklonjena je nama, tako da tu postoje dva živopisa, i katolički i naš pravoslavni. To je mala crkva, ali vrlo interesantna. Bio je to veoma delikatan „zahvat”, pošto je more u pitanju, pa je bila povelika kalcifikacija, tako da je to otvaranje (skidanje okrečenog) bilo zaista mučno. I zablistala je na kraju. Crkva je mnogo lijepa – konstatuje Ivanka Živković koja nije željela da otkrive koja joj je freska srednjovjekovne srpske umjetnosti najljepša, najdraža....
Magistarske studije konzervacije i restauracije je završila i u Belgiji, pa smo je pitali koliko Zapad izučava i koliko je upoznat sa slikarstvom u našim manastirima.
– Umjetnost srednjovjekovne Srbije nije prisutna upošte, jer Zapad je Zapad. Oni imaju savršena djela i njeguju to, kaže slikarka kojoj su vrata otvorili i u Rusiji.
Saznajemo da je između ruske i naše tehnike slikarstva i uopšte umjetnosti, iako direktno naležu na pravoslavlje, jako različito.
– Mislim da je naše slikarstvo mnogo ljepše, bolje, maštovitije i mnogo crtački i kompozicijski bolje – kaže Ivanka Živković.
Život je posvetila restauraciji i konzervaciji, ali uporedo i slikarstvu, jer je prevashodno slikarka. Za nju u osnovi svega je crtež. Sa njim sve kreće i završava se...
– Pogledajte crtež koji je nastao u pećini Lasko. To je praistorija, tu je savršen crtež čovjeka koji je napismen i ne znamo, zapravo kakav je taj čovjek bio, ali, eto, zna se da je crtež bio i u to vrijeme – zaključila je umjetnicom.
– Ne znam kako se to dogodi, ali ne znam ni da sam legenda, ali lijepo zvuči, kaže slikarka koja je izloženi crtež uz nastanak u strahovanja umotan propratila intimnim zapisom: „Dan bješe svanuo, dan vedar i plav”.
M.Njeguš
Strah i kontakt s freskom
U umjetniku, kako kaže slikarka, leži strah, suočava sa strahovima, da li je dobro to što radi. Kakvi su bile njene emocije kada se našla pred tim neprocjenjivim blagom naših crkava i manastira, koje je zahvaljujući i njoj i njenoj stručnosti danas i sačuvano, ona kaže da su to užasno velike odgovornosti i strahovi, ali...
– Kada krenete, i kad znate zanat, a zanat se uči, sve se nadvlada. Imala sam sreću da sam učila kod Gvozdenovića i u Belgiji. Restauracija i konzervacija se radi mnogo sporo, sa mnogo razmišljanja, znanja, učenja, čitanja i mnogo osjećanja. Onaj ko to radi mora da ima beskrajno osjećanje i kontakt sa tim što radi, sa freskom koja je pred njim – kaže slikarka.